— Ti mene namjerno ponižavaš pred obitelji? — upitala je glasom koji je čuo čak i susjed na stubištu.
U ruci sam držala posudu s pečenim krumpirom. Nisam odmah odgovorila jer sam prvi put u sedam godina braka shvatila da se ne moram opravdavati zbog onoga što sam stavila na vlastiti stol.
A onda je moj muž izgovorio nešto zbog čega je svekrva problijedjela.
— Mama, prije nego što nastaviš, možda bi bilo dobro da svima kažeš zašto zapravo dolaziš ovamo svakog četvrtka.
Sve je počelo tri tjedna ranije, jednim sasvim običnim odlaskom u Konzum.
Zovem se Petra, imam trideset osam godina i živim sa suprugom Ivanom u stanu u zagrebačkoj Trešnjevci. Oboje radimo. Ja sam administrativna djelatnica u jednoj privatnoj poliklinici, a Ivan servisira rashladne uređaje. Nemamo raskošan život, ali otplaćujemo kredit, računi su podmireni i vikendom si možemo priuštiti ručak kod kuće s prijateljima.
Ivanova majka, gospođa Zdenka, ima šezdeset sedam godina i živi sama u manjem stanu u Voltinu. Otkad joj je suprug preminuo, dolazila je k nama barem dvaput tjedno.
U početku mi to nije smetalo. Znala bi donijeti domaće kiflice, pomoći oko cvijeća na balkonu ili popiti kavu dok sam spremala ručak. Ali posljednjih mjeseci njezini su posjeti postali neobični.
Dolazila bi s velikim platnenim vrećicama, otvarala hladnjak bez pitanja i premještala stvari.
— Petra, zašto držiš sir pokraj salate? Tako se ne radi.
Ili:
— Ivane, jesi li ti vidio koliko ona plaća ovu šunku? Kod nas na placu dobiješ bolju za manje novca.
Jednog četvrtka vratila sam se s posla i zatekla hladnjak gotovo potpuno presložen.
Na gornjoj polici stajale su četiri kutije sira, dvije staklenke ajvara, maslac, sušena vratina i velika posuda s kuhanom šunkom.
Moje namirnice bile su nagurane u donju ladicu.
— Zdenka, gdje su jaja koja sam jučer kupila?
— Stavila sam ih u vrata. Trebalo mi je mjesta.
— Za što?
— Za moje stvari, naravno.
Pogledala sam je, uvjerena da se šali.
Ali nije se šalila.
— Petra, meni je dosta da svaki put moram razmišljati što je moje, a što vaše. Od danas želim jednu policu samo za sebe. Ništa s nje ne uzimajte.
— Ali vi ovdje ne živite.
Zdenka me pogledala preko naočala.
— Dolazim svojem sinu. Valjda smijem imati nekoliko stvari u njegovoj kući.
Naglasila je riječi „njegovoj kući“, premda smo Ivan i ja stan kupili zajedno.
Te večeri razgovarala sam s mužem.
— Reci joj nešto. Nije problem u jednoj polici, nego u tome što se ponaša kao da živimo u njezinu stanu.
Ivan je uzdahnuo.
— Znaš kakva je mama. Otkad je tata umro, sve joj je teže biti sama. Pusti joj policu, molim te.
Pristala sam, ali pod jednim uvjetom.
— Dobro. Njezina polica, njezina hrana. Naša hrana ostaje naša. Nema više premještanja i uzimanja bez pitanja.
Ivan se složio.
Sljedećeg jutra zalijepila sam malu bijelu naljepnicu na gornju policu.
Na njoj je pisalo: „Zdenka“.
Kad ju je svekrva vidjela, bila je presretna.
— Eto, vidiš kako se sve može lijepo dogovoriti kad ima dobre volje.
Tri dana poslije počele su nestajati naše namirnice.
Prvo nisam obraćala pozornost. Nedostajalo je malo maslaca, pa nekoliko jaja, zatim komad gaude.
Mislila sam da ih je Ivan pojeo.
Ali jednog petka navečer otvorila sam hladnjak i vidjela da nema posude s pilećim fileima koje sam namjeravala pripremiti za subotu.
— Ivane, jesi li ti nešto kuhao?
— Nisam. Zašto?
— Nestala je piletina.
— Možda ju je mama uzela. Rekla je da će napraviti juhu.
Telefonirala sam Zdenki.
— Jeste li uzeli piletinu iz našeg hladnjaka?
— Jesam, zašto?
— Kupila sam je za sutrašnji ručak.
— Pa nisam je bacila. Skuhala sam juhu.
— Ali dogovorili smo se da ne uzimamo tuđu hranu.
Nastala je tišina.
— Petra, zar ćeš se stvarno svađati sa mnom zbog nekoliko komada mesa?
— Ne svađam se. Samo tražim da se držimo dogovora.
— Zanimljivo. Moju policu ne smijete dirati, a meni se sada broji svaki zalogaj.
Prekinula je razgovor.
U nedjelju je Ivanu rekla da sam škrtica.
U ponedjeljak se požalila njegovoj sestri Marini.
Do srijede je već pola obitelji znalo da navodno zaključavam hranu pred svekrvom.
A u četvrtak sam otkrila nešto zbog čega sam počela drukčije gledati na cijelu situaciju.
Vratila sam se kući ranije jer je u poliklinici nestalo struje. U hodniku sam čula Zdenkin glas.
Razgovarala je telefonom u kuhinji.
— Ne brini, donijet ću ti. Imam svega. Petra kupuje kao da hrani vojsku.
Zastala sam pokraj vrata.
— Ma neće primijetiti. A i da primijeti, što mi može? Ivan neće dopustiti da me ona ispituje.
Nisam ušla.
Pričekala sam da završi razgovor, a zatim se namjerno glasno javila iz hodnika.
Zdenka je sjedila za stolom s kavom, a pokraj nje bila je napunjena velika torba za kupnju.
— O, već si doma? — upitala je.
— Jesam. Što nosite?
— Neke svoje stvari.
Pogled mi je pao na prozirnu vrećicu iz koje je virilo pakiranje naše omiljene mljevene kave.
Ali nisam rekla ništa.
Te večeri pregledala sam račune i fotografije koje sam povremeno snimala nakon velike kupnje, da lakše isplaniram obroke.
U samo deset dana nestalo je namirnica vrijednih otprilike pedeset eura.
Nije to bio iznos zbog kojeg bismo ostali bez novca.
Problem je bio u tome što je svekrva zahtijevala stroga pravila za sebe, a naš trud smatrala nečim čime može raspolagati.
Sljedeće subote rekla sam Ivanu da u nedjelju želim pozvati njegovu sestru Marinu, njezina supruga Tomislava i Zdenku na večeru.
— Bez svađe, molim te — rekao je.
— Ne planiram svađu. Samo ću pripremiti večeru od onoga što sam sama kupila.
— A mama?
— Ona ima svoju policu. Baš kako je tražila.
Ivan me dugo gledao.
Zatim je tiho rekao:
— Petra, postoji nešto što ti nisam rekao.
U tom trenutku zazvonio mu je mobitel.
Na zaslonu je pisalo „Mama“.
Pogledao me, odbio poziv i prvi put otkako smo u braku izgledao kao čovjek koji više ne zna na čijoj bi strani trebao stajati.
📩 Što je Ivan prešutio i zašto je jedna polica izazvala toliku svađu? Nastavak vas čeka u prvom komentaru. 👇
— Što mi nisi rekao? — ponovila sam.
Ivan je sjeo za kuhinjski stol.
— Mama je posljednja dva mjeseca nosila hranu Marini.
To me nije iznenadilo.
— Čula sam je kako razgovara telefonom. Ali zašto mi to nisi rekao?
— Zato što me Marina zamolila da šutim.
— Zašto?
Ivan je protrljao lice dlanovima.
— Tomislav je u kolovozu ostao bez posla. Tvrtka u kojoj je radio izgubila je nekoliko velikih ugovora. Marina radi u školskoj kuhinji, ali imaju kredit i leasing za auto. Bilo im je teško.
Sjela sam preko puta njega.
— Pa zašto nam nisu rekli? Pomogli bismo im.
— Znam. Ali Tomislav je ponosan. Nije htio da itko zna.
— Znači, tvoja majka je odlučila uzimati našu hranu i nositi im je, a ti si znao?
— Nisam znao da uzima toliko toga. Rekla mi je da nosi ono što joj ostane.
Osjetila sam kako mi se u želucu skuplja ljutnja.
— Ivane, ona nije uzimala ostatke. Uzimala je namirnice koje sam kupila za sljedeći tjedan. I onda me pred svima optuživala da sam škrta.
— Znam da nije u redu.
— Ne, mislim da ne znaš.
Ustala sam i otvorila hladnjak.
— Pogledaj. Njezina polica je puna. Na njoj ima mesa, sira, maslaca, čak i dvije kutije kolača. Ako je Marini trebala pomoć, zašto nije nosila svoju hranu?
Ivan nije imao odgovor.
Sljedećeg jutra otišla sam na tržnicu na Trešnjevačkom placu. Kupila sam mladi krumpir, blitvu, mrkvu, svježu salatu i začinsko bilje. Kod mesara sam uzela svinjski kare, a u pekarnici kruh s hrskavom koricom.
Kod kuće sam pripremila meso s ružmarinom, pečeni krumpir, blitvu s češnjakom i veliku zdjelu salate. Za desert sam ispekla jednostavan kolač od jabuka.
Sve je bilo kupljeno mojim novcem, iz našeg redovitog kućnog proračuna.
Nisam dotaknula ni jedan proizvod sa Zdenkine police.
Oko šest sati stigli su Marina i Tomislav.
Marina je izgledala iscrpljeno. Nosila je tamnoplavu haljinu, kosu je skupila u punđu i neprestano pogledavala mobitel.
Tomislav je donio bocu domaćeg soka od bazge.
— Nadam se da nije previše slatko. Moja mama ga je radila — rekao je.
Kad sam mu uzela bocu, primijetila sam koliko mu je neugodno.
Nisam spominjala posao.
Petnaest minuta poslije stigla je Zdenka.
Ušla je s velikom torbom i odmah krenula prema kuhinji.
— O, pa ovdje već lijepo miriše!
Podigla je poklopac s posude.
— Svinjetina? Ja sam mislila da ćeš napraviti onu moju teletinu koju sam donijela u četvrtak.
— Teletina je na vašoj polici — odgovorila sam.
— Pa znam gdje je.
— Rekli ste da je ne smijemo dirati. Zato sam kupila drugo meso.
Nasmijala se, ali osmijeh joj se brzo izgubio.
— Nemoj biti smiješna. Kad smo svi zajedno, valjda možemo dijeliti.
— Naravno. Zato sam i pripremila večeru za sve.
Dok su ostali razgovarali u dnevnoj sobi, Zdenka je otvorila hladnjak.
Primijetila sam kako pregledava svoje proizvode, jedan po jedan.
Zatim se okrenula.
— Čekaj malo. Zašto nisi narezala moj sir?
— Imamo sir na pladnju. Kupila sam ga jučer.
— A moj pršut?
— Nisam ga dirala.
— Pa za koga ga onda čuvam?
Pogledala sam je.
— To biste vi trebali znati.
Lice joj se ukočilo.
— Što želiš reći?
— Ništa posebno. Samo poštujem vaše pravilo.
Tada je prvi put povisila glas.
— Ti mene namjerno praviš budalom!
Razgovor u dnevnoj sobi utihnuo je.
Ivan se pojavio na vratima kuhinje.
— Mama, što se događa?
— Tvoja žena mi pokazuje da sam ovdje nepoželjna! Napravila je cijelu večeru, a moje stvari nije htjela ni pogledati!
— Sama si rekla da ih ne smijemo dirati — podsjetio ju je Ivan.
— Pa nisam mislila baš tako!
— Kako si onda mislila?
Zdenka je počela govoriti sve brže.
— Mislila sam da se moje stvari neće trošiti bez pitanja! Ali kad ja donesem nešto kvalitetno, onda se valjda može staviti na stol!
— Dakle, pravilo vrijedi samo kad tebi odgovara? — upitala sam.
— Petra, nemoj se tako razgovarati sa mnom!
Marina je ušla u kuhinju.
— Mama, čujemo vas u dnevnoj sobi.
Zdenka je pokazala prstom prema meni.
— Eto, pitaj svoju šogoricu zašto ovako postupa sa mnom!
Marina je pogledala stol, zatim hladnjak.
— Ne razumijem. Što se dogodilo?
— Nije htjela upotrijebiti moju hranu!
Marina je polako odložila mobitel.
— Mama, zar nisi sama rekla da želiš svoju policu?
Nastala je neugodna tišina.
— I ti si sada protiv mene? — upitala je Zdenka.
Marina je odmahnula glavom.
— Nisam protiv tebe. Samo ne razumijem zbog čega vičeš.
Tada je Zdenka izgovorila rečenicu koja je promijenila cijelu večer.
— Zbog vas dvoje ja svaki tjedan moram smišljati kako da sve nekako spojim, a vi mi još držite predavanja!
Tomislav je naglo podigao pogled.
— Zdenka, molim vas…
Ali već je bilo kasno.
Ivan je zatvorio kuhinjska vrata kako razgovor ne bi čuo cijeli hodnik.
— Mama, prije nego što nastaviš, možda bi bilo dobro da svima kažeš zašto zapravo dolaziš ovamo svakog četvrtka.
Zdenka je problijedjela.
Marina je zurila u brata.
— Ivane, što ti to znači?
— Mama vam nosi hranu iz našeg hladnjaka. Već tjednima.
Marina je odmah odmahnula glavom.
— Ne. Mama mi kupuje namirnice. Rekla je da ima neki popust preko umirovljeničke udruge.
Svekrva je spustila pogled.
Tomislav je tiho opsovao.
— Znači, sve one vrećice… — započela je Marina.
— Da — rekao je Ivan. — Barem dio hrane dolazio je od nas.
Marina je sjela na najbližu stolicu.
— Mama, rekla sam ti da ne želim da ikoga moliš za nas.
— Nisam nikoga molila!
— Ne, samo si uzimala iz tuđeg hladnjaka! — odgovorila je Marina, prvi put podignuvši glas.
Zdenka je počela plakati.
U drugim okolnostima možda bih je odmah pokušala utješiti. Ali sjetila sam se svih puta kad me nazivala škrtom, kad je prigovarala zbog cijena i kad je Ivanu govorila da nisam dovoljno velikodušna.
Nisam rekla ništa.
Tomislav je ustao.
— Ja sam znao da nam netko pomaže, ali nisam znao ovako. Zdenka, ovo nije bilo pošteno.
— Mislila sam da činim dobro — prošaptala je.
— Dobro za koga? — upitao je Ivan.
Svekrva je obrisala oči papirnatom maramicom.
— Marina je moja kći. Nisam mogla gledati kako nema dovoljno novca.
— A zašto nama nisi rekla? — upitala sam.
— Jer sam znala da ćeš sve zapisivati i brojiti!
Njezine riječi zaboljele su me više nego što sam očekivala.
— Zdenka, mi otplaćujemo kredit. Svaki mjesec planiramo troškove. Ako nekome želimo pomoći, to ćemo učiniti zajedno, svjesno i bez skrivanja. Nije isto pomoći nekome i uzeti nešto bez pitanja.
— Ti uvijek moraš imati posljednju riječ.
— Ne. Samo bih voljela da moja riječ barem jednom nešto vrijedi u ovom stanu.
Ivan je prišao hladnjaku, skinuo naljepnicu s imenom svoje majke i stavio je na stol.
— Od danas nema posebnih polica. Ako mama želi nešto ostaviti ovdje, prvo će nas pitati. A ako Marini treba pomoć, razgovarat ćemo s njom.
Zdenka je gledala naljepnicu kao da joj je oduzeto nešto dragocjeno.
No tada se dogodilo nešto što nitko nije očekivao.
Marina je ustala, otvorila svoju torbu i izvadila malu smeđu kuvertu.
— Kad već sve govorimo, onda ću i ja reći nešto.
Položila je kuvertu pred majku.
— Ovo sam ti namjeravala dati nakon večere.
Zdenka je zbunjeno pogledala unutra.
Bilo je nekoliko novčanica i potvrda o uplati.
— Što je ovo?
— Novac za tvoje račune. Za struju i pričuvu. Ukupno tristo dvadeset eura koje si mi posljednja dva mjeseca govorila da ne možeš platiti jer si nam pomagala.
Ivan i ja pogledali smo se.
— Mama, rekla si mi da su ti svi računi uredno plaćeni — rekao je.
Marina je nastavila:
— Prošli tjedan nazvala me susjeda Ružica. Rekla je da si je zamolila da ti posudi novac do mirovine. Bila sam užasnuta. Tomislav i ja odlučili smo prodati njegov stari motor i vratiti ti sve što možemo.
Tomislav je klimnuo glavom.
— Motor je ionako stajao u garaži. Bolje da podmirimo dugove.
Zdenka je počela nešto govoriti, ali Marina ju je prekinula.
— Jučer sam otišla do tebe. Htjela sam vidjeti račune. U ladici pokraj televizora pronašla sam sve uplatnice. Sve su bile plaćene na vrijeme.
Nastala je potpuna tišina.
— I onda sam vidjela potvrde s bankomata — nastavila je Marina. — Podizala si novac gotovo svaki tjedan. Ali nisi plaćala naše račune. Samo si govorila da zbog nas nemaš za svoje.
Zdenka se naslonila na kuhinjski element.
— Nisam željela da se brinete.
— Onda zašto si od susjede posudila novac? — upitao je Ivan.
Svekrva nije odgovorila.
Marina je otvorila kuvertu i izvadila još jedan papir.
— Ružica mi je rekla da si joj posuđeni iznos vratila već nakon četiri dana. A meni si rekla da si ostala bez novca.
— Marina, nemoj sada…
— Mama, zašto?
Zdenka je zatvorila oči.
Dugo je šutjela.
Zatim je sjela.
— Zato što sam se bojala da ćete me prestati trebati.
Nitko nije progovorio.
— Otkad je vaš otac umro, svi ste zauzeti. Ivan ima posao i Petru. Marina ima Tomislava i svoje obaveze. Kad nazovem, uvijek vam se žuri. A kad kažem da nešto trebam donijeti ili da vam mogu pomoći, odmah imate vremena.
Gledala je u svoje ruke.
— Kad je Tomislav ostao bez posla, prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da sam opet važna. Da bez mene nešto neće funkcionirati.
Marina je duboko udahnula.
— Mama, to ne znači da moraš lagati.
— Znam.
— A zašto si mene uvjeravala da si u dugovima?
— Bojala sam se da ćeš prestati prihvaćati pomoć ako pomisliš da mi ništa ne nedostaje.
Tomislav je tiho rekao:
— Ali upravo si nas time natjerala da brinemo još više.
Svekrva je podigla pogled prema meni.
— A od Petre sam uzimala jer… — zastala je. — Jer sam znala da ona uvijek ima sve isplanirano. Mislila sam da joj nekoliko stvari neće nedostajati.
— Nedostajale su — odgovorila sam. — Ne zbog novca koliko zbog povjerenja.
Za stol smo sjeli tek oko pola osam.
Hrana se već malo ohladila, pa sam meso i krumpir vratila u pećnicu na nekoliko minuta. Nitko nije imao osobit apetit.
Ali nisam htjela da večer završi odlaskom i zalupanjem vratima.
Marina je tijekom jela ispričala da je Tomislav prije nekoliko dana bio na razgovoru za posao u jednoj tvrtki u Jankomiru. Još nisu znali hoće li ga primiti.
Ivan mu je ponudio da ga poveže s poznanikom koji vodi servisnu radionicu.
Ja sam predložila da im nekoliko tjedana pomognemo s većim kupnjama, ako žele, uz jasan dogovor o tome koliko možemo izdvojiti.
Tomislav je isprva odbijao.
Marina mu je stavila ruku na rame.
— Možemo prihvatiti pomoć bez toga da se osjećamo manje vrijednima.
Zdenka je cijelo vrijeme šutjela.
Kad smo završili s večerom, prišla mi je dok sam slagala tanjure u perilicu.
— Petra, mogu li ti nešto reći?
— Možete.
— Nisi mi trebala ostaviti onu policu.
Pogledala sam je iznenađeno.
— Zašto?
— Jer sam je počela doživljavati kao dokaz da imam pravo odlučivati u vašem domu.
Nisam očekivala takvo priznanje.
— Polica sama po sebi nije bila problem — rekla sam. — Problem je bio što ste od mene tražili poštovanje koje meni niste pružali.
Zdenka je kimnula.
— Znam. I žao mi je.
Nije me zagrlila, niti sam ja zagrlila nju. Isprika je bila važna, ali nije mogla odjednom izbrisati sve što se dogodilo.
Prije odlaska iz hladnjaka je uzela svoje kutije, meso i staklenke.
— Ovo ću odnijeti kući. Nemam potrebe držati toliko hrane ovdje.
Onda je pogledala Marinu.
— A idući put, ako vam što treba, pitat ćemo jedni druge. Bez tajni.
Nakon što su otišli, Ivan je počeo spremati kuhinju.
— Trebao sam ranije razgovarati s mamom — rekao je.
— Jesi.
— I tebi reći za Marinu.
— Jesi.
Pogledao me.
— Ljuta si?
— Jesam. Ali ne želim se svađati još jednu večer.
Prišao mi je i poljubio me u čelo.
— Pošteno.
Dva tjedna poslije Tomislav je dobio posao u servisu industrijske opreme. Nije bio jednako plaćen kao prethodni, ali bio je stabilan početak.
Zdenka je prestala dolaziti nenajavljeno. Umjesto toga počela je četvrtkom odlaziti na druženja u mjesni umirovljenički klub, a ponedjeljkom na radionicu izrade keramike.
Kad je jednom došla na kavu, donijela je malu zdjelu koju je sama napravila.
Bila je malo nakrivljena, glazura joj je na jednom mjestu bila deblja, ali imala je prekrasnu tamnozelenu boju.
— Za tebe — rekla je. — Da imaš gdje držati limune.
Zatim je pogledala prema hladnjaku.
— Smijem li uzeti malo mlijeka za kavu?
Nasmiješila sam se.
— Naravno, Zdenka. Samo pitajte.
Mjesec dana poslije organizirali smo još jednu nedjeljnu večeru. Ovoga puta Marina je donijela salatu, Tomislav kolač iz pekarnice, Zdenka domaće mlince, a Ivan i ja pripremili smo pečenu piletinu.
Dok smo sjedili za stolom, Zdenka se nasmijala nečemu što je Tomislav ispričao i prvi put nakon dugo vremena nitko nije osjećao potrebu dokazivati tko je kome više dao.
Poslije večere ostala sam sama u kuhinji. Otvorila sam hladnjak i pogledala gornju policu.
Na njoj su stajali jogurti, sir, mala teglica senfa i posuda s ostatkom salate.
Nije bilo imena, naljepnica ni posebnih pravila.
Na trenutak sam pomislila kako je neobično da nas je obična polica gotovo posvađala za cijeli život.
A onda sam ugledala nešto na kuhinjskom stolu.
Zdenka je ondje ostavila malu omotnicu.
U njoj je bilo pedeset eura i poruka napisana njezinim urednim, starinskim rukopisom:
„Petra, ovo je za onu piletinu, sir i kavu. Znam da ne mogu novcem nadoknaditi povjerenje, ali od nečega moram početi. Iduće nedjelje dođite vi k meni. Ručak je na moj račun. Zdenka.“
Dugo sam gledala poruku.
Zatim sam je spremila u ladicu među obiteljske fotografije.
Novac sam stavila u malu staklenku koju smo Ivan i ja koristili za zajedničke izlete.
Iduće nedjelje otišli smo Zdenki na ručak.
Na stolu su bili domaća juha, purica s mlincima i salata od cikle. Sve je sama pripremila.
Kad sam joj ponudila pomoć, nasmiješila se.
— Možeš narezati kruh. Ali samo ako želiš.
Uzela sam nož i dasku.
Dok smo radile jedna pokraj druge, Zdenka je tiho rekla:
— Znaš, Petra, nekad sam mislila da se obitelj drži na okupu tako da svi jedni drugima stalno nešto duguju.
— A sada?
Pogledala je prema dnevnoj sobi, gdje su Ivan i Marina razgovarali uz kavu.
— Sada polako učim da je ljepše kad ljudi dolaze zato što žele, a ne zato što moraju.
Nisam joj ništa odgovorila.
Samo sam nastavila rezati kruh.
Jer nakon svih svađa, prešućivanja i povrijeđenih riječi, upravo mi je taj običan nedjeljni ručak pokazao da se stvari ipak mogu promijeniti.
Ne uvijek brzo. Ne bez isprike. I nikada tako da se pravimo da se ništa nije dogodilo.
Ali mogu.
A ona polica u našem hladnjaku?
Ostala je zajednička.
Baš kao što je, uz malo više poštovanja i mnogo manje skrivanja, napokon trebala postati i naša obitelj.