Ana je okrenula ključ u bravi, i teška hrastova vrata kuće na periferiji grada otvorila su se bez ijednog zvuka. Bila je iscrpljena.
Kraj tromesečja se približavao, a Ana, glavna računovođa u transportnoj kompaniji, poslednja tri dana živela je samo od kafe i brojeva. Želela je samo jedno — vrelu kupku i san.
Ali čim je zakoračila unutra, ukočila se. U velikom hodniku, na svetlim pločicama, stajala su tri ogromna kofera jarko roze boje. U vazduhu se osećao težak, sladunjav, stran, luksuzan parfem koji je prekrivao poznati miris sveže skuvane kafe.
Iz dnevne sobe dopirali su glasovi. Ana se namrštila, izula cipele i, ne skidajući kaput, ušla u prostoriju.
Scena pred njom izgledala je kao iz jeftine sapunice.
Na beloj kožnoj garnituri sedela je mlada žena prekrštenih nogu, potpuno opuštena. Nije imala više od dvadeset dve godine: napumpane usne, veštačke trepavice, markirana trenerka. Pored nje, nežno joj milujući ruku, sedeo je Roman — Anin muž. A naspram njih, poput kraljice na čajanci, sedela je njena svekrva, Klavdija Ivanovna. Zadovoljno je pijuckala čaj iz porcelanske šolje — Anine omiljene.
— Roma? — upitala je Ana tiho, zastavši na pragu. — Imamo goste? Čiji su oni koferi u hodniku?
Roman se trgnuo, povukao ruku i uspravio se.
Zakašljao se, namestio kragnu skupe košulje i pogledao Anu. U njegovom pogledu nije bilo ni trunke krivice — samo hladna, nadmena iritacija.
— Dobro je što si ranije došla, Anja — rekao je tonom šefa koji grdi zaposlene. — Sedi. Moramo ozbiljno da razgovaramo.
Ana se nije pomerila. Stajala je stežući torbu toliko jako da su joj prsti pobeleli.
— Ostaću da stojim. Govori.
— Ona se zove Evelina — rekao je Roman pokazujući na mladu ženu, koja se nije ni potrudila da pogleda Anu, previše zauzeta divljenjem svom savršenom manikiru. — I trudna je. Sa mojim detetom.
Reči su odjeknule kroz tišinu poput biča. Ana je osetila kako joj tlo nestaje pod nogama. Deset godina braka. Deset dugih godina.
— Šta? — jedva je promrmljala.
— Dobro si čula! — odmah se umešala Klavdija Ivanovna, gotovo veselo.
— Konačno će moj sin postati otac! Evelina će nam podariti naslednika. A ti, Anja, samo si gubila vreme. Imaš trideset četiri godine i živiš samo za papire i račune.
Romanu treba mlada žena, dostojna njegovog statusa!
Roman je stisnuo usne, ali je klimnuo glavom.
— Mama je u pravu. Bez scena. Mi smo odrasli ljudi. Ljubav je prošla. Ja sam napredovao, moja firma se razvila. Potrebna mi je žena sa kojom mogu da se pojavljujem u društvu. Ti… ti si dobra žena, ali si postala senka. Zapustila si se. Razmišljaš kao računovođa, a ne kao žena uspešnog poslovnog čoveka.
Ana je polako podigla pogled ka ogledalu iznad kamina.
U njemu je videla umornu ženu sa dubokim podočnjacima, u običnom sivom kostimu, strogo vezane kose. Da, više nije ličila na ženu iz časopisa. Ali Roman je „zaboravio“ zašto.
Sećanje ju je pogodilo kao udarac.
Pre osam godina Roman nije bio „poslovni čovek“. Bio je dvadesetosmogodišnjak prestravljen dugovima nakon propasti svog auto-salona. Poverioci su mu pretili.
Tada je Klavdija Ivanovna klečala pred Anom, moleći je da ih spase. I Ana ga je spasila. Prodala je bakin stan. Isplatila dugove. Preselila se sa njim u mali studio.
A onda je radila dan i noć. Računovodstvo noću, upravljanje danju. Ona je od nule izgradila transportnu kompaniju.
Roman je bio samo „lice firme“. Ona je bila sve.
— Razumem — rekla je Ana mirno.
Bez suza. Bez drhtanja. Nešto u njoj se slomilo i pretvorilo u led.
— I šta sad?
— Spakuješ stvari i odlaziš danas — odgovorio je Roman. — Evelina ne sme da trpi stres.
— Danas? — upitala je Ana podigavši obrvu.
— A šta si očekivala? — dodala je svekrva. — Nemaš skoro ništa. Dovoljan ti je jedan sat.
Evelina se nasmejala.
— Dušo, reci joj da brzo isprazni garderober. Večeras želim da složim svoje haljine.
Ana ju je pogledala.
— Izbacujete me iz moje kuće?
Roman je izvadio novčanik i bacio dve novčanice na sto.
— Za taksi i hotel. Snaći ćeš se.
Deset hiljada.
Cena deset godina njenog života.
— I nemoj praviti skandal tokom razvoda — dodala je svekrva.
Ana je mirno skinula kaput, okačila ga i sela u fotelju.
— Ne idem nigde.
Roman se namrštio.
— Ne provociraj me.
— Gubi se odavde! — viknula je Klavdija Ivanovna.
— Plaši me! — požalila se Evelina.
Roman je naglo ustao.
— Idi gore. Odmah. Spakuj stvari.
Ana ga je dugo posmatrala.
— U redu. Spakovaću se.
Popela se na sprat.
— Ostavi tu kutiju! — viknula je svekrva. — U njoj je nakit!
Ana je zastala.
U toj kutiji nalazile su se burme njenih roditelja.
Led u njoj pretvorio se u oružje.
Ušla je u spavaću sobu, ali nije počela da pakuje stvari. Prišla je slici, malo je pomerila i ukucala šifru sefa.
Klik.
Sef se otvorio.
Roman je verovao da je prazan.
Ali se prevario.
Ana je izvadila crvenu kožnu fasciklu.
Tri godine ranije spasila je firmu od bankrota i ogromnog poreskog skandala. Tada je Roman potpisao sve: lažni razvod, prenos imovine…
Sto posto firme bilo je na Anino ime.
I kuća takođe.
Roman je to „zaboravio“.
Ana je otvorila fasciklu.
Svi dokumenti bili su unutra.
I sišla je dole.
Pored toga, prethodne nedelje, kao zakonska vlasnica, Ana je promenila Romanovo generalno punomoćje i ograničila mu pristup računima kompanije. Prvobitno je to bila profesionalna mera bezbednosti. Sada će joj biti izuzetno korisna.
Ana se nasmešila. Hladan, zastrašujući osmeh predatora koji konačno kreće u lov.
Uzela je crvenu fasciklu, popravila kosu i polako sišla niz stepenice ka dnevnoj sobi gde su je izdajnici čekali, uvereni u svoju nekažnjivost.
Igra je tek počinjala.
Ana je silazila polako, odmeravajući svaki korak. U dnevnoj sobi ništa se nije promenilo: Roman je držao Evelinu oko struka, dok je Klavdija Ivanovna oduševljeno pričala nešto „novoj snaji“, povremeno bacajući prezrive poglede ka stepenicama.
Kada je Roman video Anu bez kofera, uzdahnuo je iznervirano.
— Anja, ne razumem. Gde su ti stvari? Hoćeš da praviš scenu? Rekao sam ti da možemo ovo mirno da rešimo…
Ana je ćutke prišla staklenom stočiću. Pomakla je časopis koji je Evelina listala i teško spustila crvenu kožnu fasciklu. Zatim je sa gađenjem sklonila dve novčanice koje je Roman ostavio „za taksi“.
— Ne idem nigde, Romane — rekla je ledenim glasom. — Jedini koji ovde glumi si ti.
— Jesi li potpuno poludela?! — viknula je Klavdija Ivanovna. — Rekli smo ti da odeš! Da pozovemo obezbeđenje?
— Slobodno ga pozovite — odgovorila je Ana uz blagi osmeh. — Biće nam veoma korisni… da vas troje izbace napolje.
Roman prasnu u smeh. Samouveren, glasan smeh čoveka koji veruje da ima moć.
— Anja, stres te je izludio? Koga tačno hoćeš da izbaciš? Mene? Iz moje kuće?
— Iz moje kuće, Romane. Iz moje.
Ana je polako otvorila fasciklu i izvadila dokument koji je spustila pred njega.
— Osveži pamćenje. Ugovor o poklonu. Pre tri godine, kada je poreska uprava bila na korak da te pošalje u zatvor. Sećaš se? Tresao si se kod notara dok si potpisivao.
Roman se ukočio. Smeh mu je nestao sa lica.
— To je bila… samo formalnost — promrmljao je nesigurno. — Mi smo porodica. To je bilo fiktivno, zbog kontrole.
— Mi više nismo porodica, Romane.
Ana je izvadila drugi dokument: njihov izvod o razvodu.
— Zvanično smo razvedeni već tri godine. To je bila tvoja ideja da zaštitiš imovinu. Nikada nisi želeo da se ponovo venčamo. Bilo ti je praktičnije da me držiš kao služavku koja pere tvoje čarape i vodi tvoje knjige.
— Dušo, ja ništa ne razumem… — prošaptala je Evelina trepćući. — Ova kuća nije tvoja?
— Ćuti, Elja! — zarežao je Roman, bled kao krpa.
Ana je spustila i treći dokument na sto.
— Sto posto akcija „Logistic-Group“ pripada meni. Ja sam jedini vlasnik. Ti si, Romane, bio samo direktor firme. Bivši direktor, zapravo. Od jutros.
Roman je skočio sa kauča.
— Lažeš! Imam punomoć! Odmah ću isprazniti račune!
Drhtavom rukom zgrabio je telefon.
Ana je prekrstila ruke.
— „Pristup odbijen“ — pročitao je zaprepašćeno. — Ti… promenila si lozinke?
— Juče sam poništila tvoje punomoćje. I otpustila sam te zbog gubitka poverenja. Više nemaš pristup ni računima ni karticama.
— Ne možeš to da uradiš! — urliknuo je krenuvši prema njoj.
Ali Ana se nije pomerila.
— Mogu. I uradila sam. A ako odmah ne napustiš ovu kuću, sutra pokrećem internu reviziju i podnosim prijavu za proneveru novca. Završćeš u zatvoru, Romane. Na dugo.
Teška tišina spustila se na prostoriju.
Evelina je naglo ustala.
— Čekaj… znači nemaš ništa? Ni kuću, ni firmu, ni novac?
— Elja, rešiću ja to… — pokušao je Roman.
— Ne diraj me! — prosiktala je. — Prevarantu! Mislila sam da si neko, a ti si običan parazit!
Zgrabila je svoj roze kofer i izašla iz kuće zalupivši vratima.
Roman je ostao nepomičan.
Klavdija Ivanovna iznenada je pokušala da uhvati Aninu ruku.
— Anja, dušo moja! To je bila ludost! Muškarci su takvi! Oprosti mu!
Ana je povukla ruku.
— Imate deset minuta da uzmete svoje stvari.
Roman je pao na kolena.
— Anja… molim te… volim te…
Pogledala ga je hladno.
— Vreme je isteklo.
Petnaest minuta kasnije, obezbeđenje naselja posmatralo je bivšeg direktora i njegovu majku kako hodaju putem sa dve jeftine torbe.
Ana je stajala kraj prozora. Uzela je porcelansku šolju i bacila je na pod.
Rasprsnula se u hiljade komadića.
Ana se nasmešila.
I prvi put posle dugo vremena, kuća je postala tiha. Slobodna.